piše: Nika Krajnović, u sklopu radionice Kritički o plesu

Četiri stoljeća nakon nastanka, nakon brojnih kazališnih izvedaba, ekranizacija i adaptacija, na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci 7. listopada 2017. premijerno je uprizorena Shakespearova tragedija Macbeth, ovoga puta u ne tako čestoj, plesnoj varijanti. Koreografija Maše Kolar podosta se odmaknula od klasične baletne forme, koristeći se tehničkim znanjima i vještinama baletno educiranih izvođača u stvaranju svježih i maštovitih pokreta koji više pripadaju suvremenoplesnom izričaju. Rekla bih da je upravo taj spoj klasike i suvremenog pristupa zaslužan za pokrete i plesne konstrukcije koje odišu jednostavnošću, preciznošću i originalnošću, a koje istodobno dobro dramaturški funkcioniraju, jasno prenoseći sadržaj i ključne ideje izvornog komada, ispunivši izazov prenošenja dramskog teksta u plesni medij, čemu je, naravno, bitno pomogla i dramaturška obrada Maje Marjančić.

Minimalizam i kontrasti

Osim što vjerno prenosi radnju Shakespearova djela, cjelokupna izvedba emanira i atmosferu tamnu, iskonsku i okultnu, koja odgovara tematici i srednjovjekovnom vremenu u koje je radnja smještena. Tomu su, osim koreografije, uvelike pridonijeli i svi ostali scenski elementi. Prije svega glazba Višeslava Laboša i Tene Novak Vincek, koju su zajedno s autorima izveli Stjepan Jureković, Petra Kušan i Danijel Drakulić, efektna upravo u svojoj jednostavnosti i repetitivnosti. Već sam izbor instrumentarija u kojem dominiraju udaraljke i gudaći instrumenti donosi primordijalnu, gotovo plemensku glazbenu crtu s pratećim napetim žičanim staccato skokovima, naglašavajući ključne scenske momente te dočaravajući prirodu odnosa među likovima i njihov razvoj. U istom tonu efektne jednostavnosti i minimalizma Petra Dančević Pavičić osmislila je kostime koji mračnoj atmosferi pridonose kontrastom – nježni rezovi i prozirne tkanine kao da još više naglašavaju okrutne momente ubojstava i utrke za moći. Pritom odskaču pastelne boje kostima triju vještica, ključnih generatora radnje, koje ih time odvajaju od ostalih, smještajući ih u neku drugu, nadnaravnu zonu. Kod drugih likova naime prevladavaju simbolički nabijene crna, bijela i crvena, koje se, uostalom, pojavljuju tijekom cijele izvedbe, a najeksplicitniji kostim koji funkcijom i važnošću djeluje gotovo kao rekvizit jest odjevno ruho kralja – simbol ultimativna cilja oko kojeg se vrti cijela ta tragična konstrukcija. Ono činom preodijevanja prenosi ne samo informaciju koja je od scenskih osoba trenutačni vladar nego i ideju da se upravo taj prijenos moći događa implicitnim zločinima i prevarama, naglašavajući to prepletenim crvenim trakama na leđima. To je ujedno primjer kako je predstava uspješno i elegantno prenijela neke važne elemente teksta.

Macbeth, foto: Jelena Janković

Rasvjeta Dalibora Fugošića, u skladu s ostalim sastavnicama predstave, svedena je na minimum i uglavnom korištena u funkciji podupiranja radnje, no to ne znači da nema i manje uspješnih pokušaja kao što je naglašavanje posjedovanja krune eksplicitnom gestom ruke na glavi, što skreće u simplifikaciju i time u banalnost. Scenografiju Jasmine Holbus čini uzdignut podij na kojemu je oslikana šahovska ploča, doduše u reduciranoj varijanti (sedam puta sedam umjesto osam puta osam polja, vjerojatno zbog dimenzija okretne pozornice). S obzirom na temu igre moći i želje za vlašću simbolika je tu poprilično jasna, možda isprva i previše, no skeptičnost u vezi s takvim rješenjem nestaje uvidom u načine korištenja konstrukcijom koja izvođačima omogućuje da ulaze na scenu i izlaze s nje kroz šahovska polja koja se otvaraju poput podnih vrata, a ključnu je ulogu imala i u prikazu važnih elemenata kao što je prijestolje, jednostavnim uzdizanjem polja od podija.

Zadržavam se na kostimima i sceni jer međusobno se nadopunjujući osiguravaju simboliku kojom se nadomješta tekst, pripremajući teren i uvodeći nas u problematiku. Podij na podiju odnosno scena na sceni otvara mogućnost korištenja dvjema razinama, različitih kako visinski tako i simbolički, u prikazu radnje, smještanjem događanja i likova na odgovarajuće razine. Osim toga, cijela je šahovska ploča smještena unutar okretne pozornice, čime se naglašava stalno kretanje, odnosno dinamika u natjecanju za vlašću, koje postaje cirkularno, samo sebi svrhom, igra bez smisla koja samu sebe lovi za rep, a da se pritom zanemaruju aspekti vladanja radi kolektivnog dobra, što je ionako nerealizirana, lažna, utopijska ideja i u srednjem vijeku i danas.

Neiskorjenjivost niskih pobuda

Konotacija kvadrata smještena u krug otkriva antički geometrijski problem tzv. kvadraturu kruga, koji ponovno dobiva na značenju u renesansi, nadilazeći geometrijsko pitanje metaforičkim i metafizičkim značenjem. Naime, nerazrješiv matematički problem crtanja kvadrata površine jednake zadanom krugu nalazi svoje mjesto u literaturi (spominju ga Aristofan, Dante, Pope) kao paradoks uzaludna ljudskog stremljenja, nedostižnoga, nemogućega, kao što je utopija po sebi. Vezano uz središnji motiv, a to je muško-ženski odnos utjelovljen u supružnicima Macbeth, iz kvadrata unutar kruga mogu se iščitati muški princip prikazan kvadratom te krug kao ženski princip, znakovi koji potječu iz srednjovjekovne alkemije. Taj odnos artikuliran je i samom koreografijom, obogaćenom elementima glume, mime i ekspresijom lica. U tom je duetu ipak veći naglasak karakterizacije stavljen na Lady Macbeth (Ksenija Duran Krutova), koja je, uostalom, i najkompleksniji lik u čitavom ansamblu. Zanimljivo je što nije prikazana isključivo jednoznačno, kao utjelovljenje ženske zlobe i manipulacije, jer iako je pokretač pasivnijeg lika Macbetha (Ali Tabbouch) koji djeluje pod njezinim utjecajem, njih dvoje ipak više nalikuju na sudionike u zločinu, čime je njihova uloga odnosno odgovornost u većem balansu nego što bi se moglo očekivati. Usprkos tome, iz više se aspekata nazire problematika podređenosti i općenito uloge ženskog lika, npr. tako što je Lady Macbeth prikazana u vladajućoj poziciji na šahovskom prijestolju na nižem polju od kraljevoga. Cijeli taj proces izdaje i ubojstava koji par dovodi prvo k cilju-tronu, a potom i u propast, njih dvoje u početku doživljavaju zapravo i erotično, zbližavajući se u zajedničkoj uroti, što je naglašeno i poljupcem toliko realnim da je i odjeknuo gledalištem. U tome momentu ulogu je imala crvena boja kojom Lady Macbeth prvo maže svoje usne, doslovno kušajući potencijalni užitak zadobivanja moći, a zatim se ta boja provlači razvojem događaja te simbolizira krv koju je par prolio na putu prema kruni, a koju su trljanjem ruku uporno i bezuspješno pokušavali ukloniti. Sve to upućuje na blisku povezanost seksualnog nagona i nagona za ratom, borbom i prevlašću jačega, koji pripadaju najnižim i, u ovom slučaju, najjačim ljudskim strastima.

Macbeth, foto: Jelena Janković

Upravo koncept ljubavi i rata daje ovoj tragediji jaku ljudsku dimenziju te, među ostalim, potiče pitanje što čovjeka čini čovjekom i hoće li čovjek ikad civilizacijski nadići te svoje animalne pobude. Naime, želja za vlašću i moći koja zavodi, preokupira te motivira par Macbeth u njihovu je slučaju jača od njih samih. Kako par na kraju ipak završava tragično, u ludilu, propasti i smrti, uspostavlja se da je primarna ambicija bila prevelika i da su njihovi napori rezultirali samo kratkotrajnim vrhovnim položajem, prožetim paranojom i tjeskobom, a osobito u Lady Macbeth i jakom grižnjom savjesti i žaljenjem za nepovratnošću učinjenih zlodjela.

Bez novih čitanja

Macbethova je žudnja za moći destruktivna, već i stoga što ubojstvo kralja kao povreda prirodnog poretka prema renesansnom shvaćanju svijeta nosi katastrofalne posljedice, pa je njegova kob moralna osuda kojom se kažnjava pohlepa i zlo. No solucija u kojoj je običan plemić Macbeth osuđen da ne bi ostao na vlasti zbog tzv. božanskog prava kraljeva, koje isključivo kralju po nasljednoj liniji daje legitimitet da vlada, otvara pitanja vezana uz društvenu strukturu kroz povijest i danas, koja je u vremenu dramske radnje veoma hijerarhijski kruta, a danas prividno labavija. Neovisno o povodu i tragičnom kraju, Macbeth je onda pojedinac koji se usudio slobodnom voljom proširiti napuklinu u krutoj rešetki društvenog poretka, na koju asocira strogi raster šahovske ploče, kako bi preuzimajući sudbinu u svoje ruke ambiciozno pokušao uzdrmati politički establišment, što nije nužno uzaludan čin, već se može shvatiti kao remećenje i izazivanje uhodana (ustajala) sustava, čime je nekakva promjena ipak učinjena. Tu se opet vraćamo na primarni pokretač takva pothvata – prije Lady Macbeth tri vještice (Nika Lilek, Laura Orlić i Voinea Čavrak) proročanstvom potiču Macbetha da uopće razmišlja izvan okvira svoje uloge. Budući da su, kako je već navedeno, kostimima, ali i iščašenim, neprirodnim pokretima, prikazane kao zapravo neljudska i nadnaravna bića, mogu se shvatiti kao arhetipski likovi, česti u folkloru i u Shakespearovoj dramaturgiji, koji pokreću radnju, no ostaje i njihov manje spolno neutralan, ženski aspekt. U tom pogledu one su protuteža liku Lady Macbeth jer njihova uloga koja narušava društveni i zemaljski poredak zapravo izlazi iz okvira očekivanih, uglavnom podređenih ženskih likova. To je mogući smjer u kojemu je dramaturška reinterpetacija mogla krenuti jer, iako je dojmljivo koliko ova plesna predstava uspijeva uvjerljivo i slojevito prenijeti problematiku Shakespearove tragedije i pitanja koja su aktualna i nakon nekoliko stoljeća, ne nudi nova rješenja ili inverzije ustaljenih uloga. Samim time što je ostala toliko vjerna originalu predstava šalje određenu poruku. Kao i komparacijom svijeta i društvenih odnosa u vrijeme radnje i danas, gledajući izvedbu kao da se u nekoliko stoljeća ništa nije promijenilo osim forme, a podređenost uloga i potlačenost i dalje su otprilike jednake.

Usprkos tim zamjerkama sadržaju, plesni je Macbeth Maše Kolar estetska poslastica. Uz izvrsne tehničke i scenske vještine izvođača, efektnom a nepretencioznom koreografijom, kostimima i scenografijom, cjelokupna je izvedba umjereno i optimalno odvagana, čime uspijeva progovarati o kompleksnim i teškim temama na poletan i jednostavan način. Ta je riječka premijera dojmljivo i uzbudljivo otvorila program Periskopa – festivala suvremenog plesa i pokreta, koji drugu godinu zaredom organizira udruga Prostor plus.

Koreografija: Maša Kolar. Glazba: Višeslav Laboš i Tena Novak Vincek. Dramaturška obrada i asistencija koreografkinji: Maja Marjančić. Scenografija: Jasmina Holbus. Asistencija scenografkinji: Aleksandra Ana Buković. Kostimografija: Petra Dančević Pavičić. Oblikovanje svjetla: Dalibor Fugošić. Oblikovanje zvuka: Višeslav Laboš. Uloge: Ali Tabbouch (Macbeth), Ksenija Duran Krutova (Lady Macbeth), Nika Lilek, Laura Orlić i Marta Voinea Čavrak (tri vještice), Michele Pastorini (Banquo), Ricardo Campos Freire (Mcduff), Marta Kanazir (Lady Mcduff), Andrei Köteles (Kralj Duncan), Joseph Cane,  Maria del Mar Hernandez, Daniele Romeo, Tea Rušin, Anca Nicoleta Zgurić,  Svebor Zgurić (dvorjani i ratnici). Originalna glazbena izvedba: Višeslav Laboš (elektronika, bas-gitara, udaraljke), Tena Novak Vincek (violina), Stjepan Jureković (udaraljke), Petra Kušan (činele), Danijel Drakulić (violončelo). Premijera: 7. listopada 2017. 

Ovaj tekst nastao je tijekom radionice Kritički o plesu koja se održala u  sklopu Festivala suvremenog plesa i pokreta Periskop. Radionicu je vodila plesna kritičarka i teoretičarka Ivana Slunjski.

Festival suvremenog pokreta i plesa - Periskop financijski su podržali: Odjel za kulturu Grada Rijeke, Ministarstvo kulture RH, Primorsko-goranska županija. Rad Prostora Plus podržava Zaklada Kultura nova. Udruga Prostor Plus je korisnica institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge. Prostorima Filodrammatice, Marganova i Palacha upravlja SU Molekula.