Ronjenje i izranjanje
Intervju za kulturpunkt.hr
S Milom Čuljak razgovaramo o riječkoj sceni izvedebenih umjetnosti od 1990-ih do danas te djelovanju udruge Prostor plus.
Razgovarala: Dea Vidović
KP: Prije nego što si s kolegama osnovala udrugu Prostor plus tijekom devedesetih si bila aktivna na riječkoj sceni izvedbenih umjetnosti. Gdje si sve bila angažirana tijekom tih godina?
M. Č.: Za vrijeme studija od 1992. godine krenula sam s angažmanom u Amaterskom kazalištu Viktor Car Emin koje danas nažalost više aktivno ne djeluje. Bili smo smješteni u prostoru iznad Guvernerove palače, jedna trošna prostorija u kojoj su se skupljali uglavnom mladi ljudi, a radili smo po dramskim predlošcima, pa smo npr. uprizorili Tragediju mozgova J. P. Kamova. S vremenom se unutar rada jedne grupe ljudi pojavila jaka želja i volja za izražavanjem tijelom. Paralelno s tim je organizacija MAPA – Moving Academy for Performing Arts (Zagreb, Amsterdam) održala radionice koje su rezultirale inspirativnom predstavom na specifičnoj lokaciji u labinskom rudniku. Na to iskustvo je grupa ljudi koja je već djelovala unutar Viktora Cara Emina reagirala, pa je konkretno Zvonimir Peranić, koji je polazio te radionice, osnovao Teatar Rubikon kao grupu unutar Cara Emina, koja će se 1998. godine odvojiti i nastaviti samostalno djelovati. Nas 20-ak je počelo zajednički raditi predstave koje bih mogla definirati kao predstave pokreta. Samostalno smo izrađivali fizičke materijale koje je Peranić potom spajao u predstave. U Filodrammatici igrali smo predstave nastale u Viktoru Caru Eminu i Teatru Rubikon.
KP: Kakva je bila riječka scena izvedbenih umjetnosti tijekom '90-ih? Kakva je bila ponuda tadašnjih javnih kulturnih ustanova u ovom polju? Iz kojih razloga počinje vaše samoorganiziranje i izvaninstitucionalno djelovanje?
M. Č.: Bila je to reakcija na nepostojanje ekperimentalnog, kazališta pokreta ili kritičkog suvremenog kazališta, ali i reakcija na nedostatak prostora u kojima bismo se mogli izražavati bez uvriježene kazališne hijerarhije. Unutar institucionalne strukture ili festivalskog miljea koji je tada bio u ponudi takvih mogućnosti nije bilo, niti me je privlačio način gledanja koji je tamo bio prisutan. Početkom '90-ih započeo je Festival malih scena. Stajala bih pred ulazom i čekala da uđem, bez karte. Tako sam stajala 4-5 godina čekajući da uđem na predstave, i iako bih svaki put uspjela, odlučila sam prestati čekati kazalište.
KP: Prostor plus je formalno osnovan 2002. godine, ali ste nekoliko godina prije toga djelovali kao neformalna inicijativa. Što vidiš presudnim poticajem za vaš angažman i kako su izgledale te prve godine vašeg neformalnog djelovanja?
M. Č.: '90-ih je djelovala plesna skupina Labis. U toj skupini su djelovali Senka Baruška, Žak Valenta, Edvin Liverić, Gordana Svetopetrić, Sanja Josipović, Ljiljana Musić i drugi. Mnogi od njih su otišli na studij, u Amsterdam, London i drugdje kako bi se educirali u suvremenom plesu i kazalištu, koreografiji i plesnoj pedagogiji. 1998. godine osnovan je Trafik. Uz Trafik nešto prije osnovana je i udruga Koraki na inicijativu Senke Baruške. Osnivači Trafika su Magdalena Lupi, Iva Nerina Sibila, Slobodanka Mišković, Žak Valenta, Edvin Liverić, Lara Badurina i Ivan Šarar. Osnivanje Trafika jedan je od važnijih sjecišta koja su se dogodila na mapi razvoja nezavisne kulture. Eho onoga što su Trafikovi Hodači iznijeli iz podhodnika dugo je vibrirao na riječkoj izvedbenoj sceni. Uz Edvina Liverića, Aleksa Đakovića i Žaka Valentu kao izvođačica i autorica sudjelovala je i Iva Nerina Sibila koja je u Engleskoj završila Northern School of Contemporary Dance. Jednu večer nakon izvedbe Hodača došla sam do Nerine i Žaka i pitala ih bi li za nas nekoliko željeli držati radionice. I jesu. Tako smo krenuli.
Prvo smo organizirali radionicu s Nerinom, pa sa Žakom i tako se postepeno počela formirati vertikala onoga što će kasnije rezultirati osnivanjem Prostora plusa. Dakle, krenuli smo od neformalnog educiranja unutar izvedbenih umjetnosti s fokusom na suvremeni ples i fizičko kazalište. Radili smo radionice u Filodrammatici, u Circcolu, Mjesnom odboru na Bulevardu, Mjesnom odboru Mirko Ćurbeg na Kantridi... znači na različitim lokacijama, jer nije postojao prostor koji bi uopće mogao objedinjavati takve tipove aktivnosti. Prostore smo tražili preko poznanstava, svatko od nas je nekoga negdje znao, barbu u ovom mjesnom odboru ili onom mjesnom odboru. Među tim generacijama koje su prolazile kroz edukativnu platformu Prostora plusa iskristaliziralo se mnogo pojedinaca koji su kasnije krenuli raditi u drugim poljima. Recimo Petra Corva je danas uz Davora Miškovića jedna od voditeljica programa Drugog mora; Jelena Lopatić i Tanja Smoje su danas zaposlene glumice i radnice u kulturi u HNK Ivana Pl. Zajca; Marino Krstačić-Furić se bavi grafičkim oblikovanjem; itd. Znači kroz tu edukativnu platformu je prošla doista različita grupa pojedinaca koji su i danas aktivni na kulturnoj sceni, a oni koji nisu su i dalje veliki ljubitelji, oni koji dolaze gledati i promatrati što radimo i koji aktivno sudjeluju u nekim segmentima današnjeg djelovanja Prostora+. I ne samo Prostora+.
KP: Što je ključna ideja oko koje gradite platformu Prostora plus?
M. Č.: Edukativna platforma koja djeluje kroz radionice, intezivne radionice, produkciju i biblioteku izvedbenih umjentosti. Neformalna edukacija unutar izvedbenih umjetnosti, konkretno suvremenog plesa i fizičkog kazališta. U Hrvatskoj ne postoji visokoškolsko obrazovanje u suvremenom plesu i fizičkom kazalištu. Ideja o edukaciji koja je krenula kroz radionice, vrlo sporadično, godišnje niti 10-ak radionica, u blokovima od po dva tjedna, pozivali smo pedagoge uglavnom iz Zagreba. Radionice su vodile Iva Nerina, Sanela Janković, Ana Kreitmeyer, Sandra Banić, Nikolina Pristaš, Selma Banich, Silvia Marchig i dr. Onda smo odlučili istražiti što je s Riječanima koji su studirali ili još uvijek studiraju u inozemstvu, pa su edukativni blok Homeward Bound vodili Gordana Svetopetrić, Senka Baruška, Željko Jančić Zec i dr. Također započeli smo pozivati i međunarodne umjetnike kroz program AIR (Artist in Residence). Kroz taj program gostovali su Karina Holla, Birgit Wieger, Aleksandar Acev, Virag Dezso, Ide van Heiningen, Kate Foley (koja je i ostala živjeti i raditi u Rijeci!), d. Sabela Grimes, Brooks Williams, Jaynie Ayden. Produkcije koje su nastajale su uglavnom predstave na specifičnim lokacijama. Radili smo uglavnom ljeti na raznim lokacijama od 7 navečer do ranih jutarnjih sati. Bili smo mobilni, a otvoreni prostor nas nije ograničavao, niti je stvarao neku obavezu koja bi nas opterećivala. Predstave Trsatske stube i kasnije DDR – Dobrodošli u Rijeku autorski i režijski vodio je Žak Valenta. U Molekuli intenzitet edukacije rezultirao je koncentriranijim tjednim treninzima koje vode ili su vodili Gordana Svetopetrić, Ivana Kalc, Martina Rukavina, Kate Foley, Sanja Josipović, Žak Valenta i ja. U prostoru Molekule producirali smo Rent a Delta - Ivex projekt, WARP Večeri autorskih radova i performansa (projekt preuzet od EkS-Scene iz Zagreba) i Varijete - donatorske večeri. Trenutno s predstavom Ovo je predstava za sedam izvođača i publiku koju smo napravili u suradnji s koautorskom inicijativom OOUR iz Zagreba gostujemo na Platformi.hr, a premijerno smo je izveli na Zoom festivalu u Rijeci.
KP: Prostor plus je usredotočen na istraživanje, testiranje i eksperimentiranje. Unutar takvog pristupa - kakva vas znanja i vještine zanimaju?; kako shvaćate inovaciju i kreativnost?; i koje vrijednosti, sposobnosti i tehnike cijenite?
M. Č.: Kao nekakav starting point zanima nas autorsko izražavanje, koje uključuje kreativnost, inovaciju i individualni pristup. Znanja i vještine koje pripomažu nisu striktnog opredjeljenja jer je vrlo važno tko to prenosi. Predavači koje pozivamo ponekad su "jaki" u tehnici, u kontakt improvizaciji, u koregorafskim strukturama, u dinamici grupe... U radu koriste različite alatke. Često to su suvremeno plesne tehnike koje fokusiraju rad na tjelesnom vokabularu produbljujući tehničku prirodu plesne vokacije. Češće to je rad na kompoziciji, strukturi i metodologiji rada na koreografskim ili fizičkim materijalima, rad na dramaturgiji tijela, te rad na glasu i mogućoj implementaciji unutar neke izvedbene strukture. Do sada produkcije koje smo predstavili uglavnom su kolaborativnog karaktera, tako je uvijek uključen veći broj koautorske i autorske ekipe. Do sada, osim u par produkcija, kristalizirao se rad većeg izvedbenog kolektiva.
KP: Kako Prostor plus organizacijski funkcionira u tim prvim godinama djelovanja?
M. Č.: U to vrijeme je uvijek bila jedna osoba koja je bila odgovorna za funkcioniranje udruge, u pravnom smislu. Uvijek smo se dogovarali ili pokušali dogovoriti, pa bih mogla reći da smo imali neku vrstu horizontalne raspodjele odgovornosti. Žak Valenta je na početku nosio voditeljsku ulogu, jer je on imao silno iskustvo i znanje u konkretnoj proizvodnji, znao je kako okupiti ljude, odabrati lokaciju i na kraju krajeva gurati cijelu tu jednu mašineriju koja se negdje i morala odgurati. Imao je i umjetničku viziju. Ali poslovi su bili disperzirani ili delegirani. Na takav način učio se svaki segment djelovanja udruge, rada na organizaciji, administraciji i koordinaciji određenog programa. Takva organizacijska struktura vrlo često oslabi rad udruge. Danas, čini mi se kako bi trebali čvršću i jasniju raspodjelu radnih funkcija.
KP: Kako ste financirali radionice koje ste organizirali? Jeste li se natjecali za donacije?
M. Č.: Tijekom prvog bloka našeg rada smo se samofinancirali. Nešto kasnije, uspjeli smo preko Studentskog zbora osigurati neka sredstva za naše programe točnije radionice za suvremeni ples. Kada smo kao udruga formalizirali svoje djelovanje 2002. godine počinjemo aplicirati na natječaje Grada Rijeke i od tada dobivamo potporu i od Grada. S vremenom smo počeli aplicirati i drugdje, a vjerojatno je prijelomni trenutak za tu diversifikaciju izvora financiranja bio odlazak nas nekolicine u Berlin na audiciju organizacije Moving Academy for Performing Arts, nakon koje smo se vratili u Hrvatsku i željeli obnoviti produkciju predstave Olakšanje na kojoj smo radili u Berlinu. Prijavili smo taj međunarodni projekt Nizozemskom veleposlanstvu u Hrvatskoj i dobili dio sredstava. Uvidjevši tada tu mogućnost nastavili smo kasnije osmišljavati suradničke projekte, tako smo u koordinaciji s Kate Foley, a financijama od Američkog Veleposlanstva opremili biblioteku izvedbenih umjetnosti koja broji preko 100 naslova knjiga, publikacija i DVD-a. Također projekt AIR (Artist in Residence) 2010/2011. doveo nam je troje američkih suvremenih umjetnika Brooks Williams, d. Sabela Grimes i dr. Janie Ayden na rezidenciju u Rijeku. Držali su predavanja, radionice i izvodili su u sklopu Improvizacija otvorenog formata u Molekuli. Uz Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Primorsko-goransku županiju i Grad Rijeku koji sufinanciraju naše programe, u ovih deset godina postojanja partneri su nam Manufaktura koja oblikuje plakate, letke i web stranicu udruge, sestrinske udruge EkS-scena iz Zagreba, Drugo more i Trafik iz Rijeke. Donacije iz ostalih izvora, iako smo pokušali aplicirati nikada nismo dobili.
KP: Kako ste u tom prvom razdoblju bili prepoznati od lokalne zajednice i na koji način dolazite u kontakt s polaznicima radionica?
M. Č.: Uglavnom je to bila direktna komunikacija. Svi smo bili studenti i postojale su kantine koje su tada bile vrlo važno mjesto izvora infomacija i komunikacije. Isprinatili bi info na A4 papirima i dijelili to po faksu i stavljali na oglasne ploče. Svojevrsni gerila marketing. Kada bi proširili vijest po fakultetima o radionicama uvijek je postojao interes. Možda zato što tada u polju izvedbenih umjetnosti gotovo da nije postojala mogućnost sudjelovanja u takvim programima kakve smo mi nudili. Možda je nekima bilo egzotično ili jednostavno zanimljivo sudjelovati u tome. Neki bi se možda odazvali samo zato što su prijatelji i poznanici koji žele podržati. A tu su bile vrlo aktivne i naše mame koje su širile vijesti. One su zapravo jako važne za nezavisnu kulturnu scenu, jer su one bile te koje su naše goste primale doma, kuhale ručkove, donosile kolače na naše probe i premijere. Mnoge su mame mojih kolega bile beskrajno važna podrška i to ne samo za svoje vlastito dijete, nego i za svih onih 5 ili 10 koji dođu. Pa i prvi sastanci su održani u našim sobama u obiteljskim domovima. Nekada čak i nisu znali što radimo, ali su nas pratili i podržavali. Rijetko kada se o tome govori, jer se valjda podrazumijeva, ali meni se čini važnim to istaknuti.
KP: Zajedno s nekoliko drugih organizacija s riječke nezavisne kulturne scene trenutno koristite prostore u Molekuli. Kako je došlo do vašeg udruživanja?
M. Č.: Vjerojatno jedna od prvih udruga (od nas iz Molekule) koja je imala svoj ured, a sigurno prva u čiji smo prostor svi zalazili je Drugo more. Naime, u nedostatku prostora za nezavisnu kulturu brojne udruge i pojedinci su počeli dolaziti u prostor Drugog mora u ulici Ivana Zajca gdje je stvoren nukleus organizacija i pojedinaca koji su se družili, razgovarali, pisali projekte, slušali glazbu, i naravno realizirali neke svoje programe – radionice, filmske večeri, predavanja i slična manja javna događanja. Uz Drugo more tamo su svakodnevno koristili prostor Filmaktiv i Infoshop Škatula. Popisujući svoje potrebe istražili su i potrebe drugih organizacija, bliskih u organizacijskom smislu – pored Drugog mora i Prostora plus, tu su još bili Amandla, Infoshop Škatula, Malik, Filmaktiv, Katapult i Trafik. Potrebe ovih udruga objedinjene su publikacijom, koja je mala studija o situaciji s prostorom; kakvo je stanje s prostorima na nezavisnoj sceni i kakvi prostori su nam potrebni. Nakon što je Akademija primijenjenih umjetnosti izašla iz ovog prostora na Delti 5 radi preseljenja u drugi prostor ovaj gradski prostor bio je prazan i licitiran kao prostor od 1 000 kvadrata, što je bilo preveliko, pa smo pregovarali s Gradom da se prostor licitira kao dva odvojena prostora od 500 kvadrata. Nakon odbijanaja zahtjeva, ali i nejavljanja nikoga na natječaj, odlučili su prepoloviti prostor. Opet se nitko nije javio na natječaj, osim nas. Što znači da nitko nije dignuo cijenu na licitaciji. Sva sreća.
KP: Što je smještanje u Molekulu značilo za Prostor Plus koji je dugi niz godina lutao od jedne do druge lokacije, odnosno bio "bezdoman"? Kako se činjenica da sada imate prostor o kojem se trebate brinuti odrazila na vašu organizaciju te na programe i sadržaje koje ste producirali?
M. Č.: Nakon fragmentarnih, povremenih radionica kroz cijelu godinu, napokon smo uspjeli organizirati svakodnevnu edukaciju unutar suvremenog plesa i fizičkog kazališta. Također smo na početku nudili radionice yoge za izvođače i baleta. U Rijeci nije postojala mogućnost da dva puta tjedno po sat i pol' vremena možeš imati trening suvremenog plesa. Intenzivirali smo edukacijski program, a u prve dvije godine oko 200 ljudi, uglavnom studenata, participirali su kroz redovne i intenzivne radionice. S jedne strane je prostor donio bogatstvo i napredak u edukaciji, a s druge strane je to bio novi opterećavajući element koji se manifestira na dvije razine: 1. briga o prostoru u smislu plaćanja mjesečnog najma i režija, i njegovog održavanja; i 2. veliki administrativni disbalans. Dakle, nevjerojatna količina novog posla i novih zaduženja, novih radnih pozicija koje su se trebale upotpuniti. Više nije bilo moguće da radimo tu i tamo i da se oko svega dogovaramo horizontalno. Zaduženja više nisu bila sporadična, nego svakodnevna. Najednom se dogodila velika odgovornost koju smo preuzeli na sebe, ne samo prema nama, i našim polaznicima, već i prema ostalim članicama Saveza udruga Molekula. Postali smo svjesni da odluke koje donosimo djeluju na veliki broj ljudi, na nekoliko različitih razina. To je bila neka vrsta pokoravanja birokratskom, ali nam je istovremeno dalo neku težinu i vjerodostojnost. Vjerujem da je dobro što smo taj korak napravili "bezglavo", nismo imali nikakvu ideju o tome što nas čeka, da jesmo, možda bismo više kalkulirali. Isplatio se rizik, jer je toliko ljudi prošlo kroz edukaciju u ovom prostoru, bez kojega to ne bi bilo moguće. No s druge strane, organizacijska struktura u Prostoru plus se izmjenila. Sada su u koordinancijskom, administrativnom i organizacijskom timu Prostora plus (uz nas starije kolege) još i Tanja Kalčić, Jasmin Vrban, Antonio Kiselić, Nives Soldičić i Matea Pasarić. Svi su, između ostalog, prošli edukacijsku platformu Prostora plus. Znači došlo je i do preuzimanja odgovornosti.
KP: Koliko Prostor plus surađuje s drugim organizacijama unutar polja izvedbenih umjetnosti, bilo lokalno ili nacionalno?
M. Č.: Uz riječki Trafik, intenzivno surađujemo s EkS-Scenom iz Zagreba, našom sestrinskom organizacijom. S EkS-Scenom smo razvijali suradničke programe i projekte, a u brojnim razgovorima podijelili mnoga razmišljanja o edukaciji u izvedbenim umjetnostima u Hrvatskoj. Sve naše suradnje su dolazile iz individualnog poznanstva, čak vrlo često i prijateljstva, pa bi preko tih veza i kontakata bile uspostavljene i suradnje između naših organizacija. Razvili smo i dobru suradnju s Hrvatskim institutom za pokret i ples (HIPP) s kojima je u partnerstvu i nastala riječka verzija Tjedna suvremenog plesa. Također imali smo intenzivnu suradnju s MAPA-om (Moving Academy for Performing Arts) iz Amsterdama, na čijim su ljetnim akademijama bili mnogi naši članovi, a ostvarene su i zajedničke produkcije.
KP: Prostor plus sljedeće godine slavi desetogodišnjicu svoga djelovanja. Kako procjenjuješ tih prvih 10 godina i kakvu perspektivu vidiš za daljnji razvoj Prostora plusa?
M. Č.: Prostor plus je u kontinuiranom procesu promjena. Ta intencija prenošenja znanja, od administrativnog preko stvaralačkog do proizvodnog, je iznimno važna, jer nema tutoriala iz kojeg sve to možeš naučiti. Naših deset godina je stalno ronjenje i izranjanje. Ali i zadržavanje fokusa. Preuzimanje odgovornosti unutar organizacije jedna je od najbitnijih referenci za razvoj djelovanja udruge. Daljnjii razvoj je eventulano u institualizaciji suvremeneog plesa i kazališta pokreta.
KP: Možeš li mapirati pomake i izborene nove mogućnosti koji su iznjedreni na riječkoj sceni izvedbenih umjetnosti u posljednjih dvadeset godina?
M. Č.: Od '90-ih do danas pokrenut je program Art&Clubbing, zatim interdisciplinarni projekt Moje, tvoje, naše sve u organizaciji Drugog mora. Također pokrenut je Tjedan suvremenog plesa u Rijeci. Dogodila se kontinuirana edukacija u Prostoru plus. Mnoge kolege su se vratile sa školovanja u inozemstvu, kao što su Ivana Kalc, Martina Rukavina, Sanja Josipović i Ivana Peranić koja pokreće kreativni laboratorij Krila. Prošle godine je pokrenut Zoom festival koji također nudi jednu drugačiju perspektivu novih izvedbenih i vizualnih formi. Otvorila se osnovna škola za klasični balet i suvremeni ples u Rijeci. No i dalje je na sceni jako malo produkcije novih predstava, pa tako imamo Trafik s jednom produkcijom godišnje, Prostor plus s jednom produkcijom godišnje, Teatar Rubikon s jednom produkcijom godišnje, Koraki s jednom produkcijom godišnje... Za postprodukciju nema osiguranih uvjeta. Niti institucija koje bi to kultivirale.
