Tjelesno-plesna praksa “utjelovljenja spoznaje” fokusirala se na “isključivanje” slika i misli iz mozga u želji za pokretanjem velikih grupa mišića u tijelu za pokret. Fokus je bio na unutarnjim valovima i lutajućim nesvjesnim pokretima koji su prisutni u nama cijelo vrijeme, a sputani su okolinom.
Polaznici radionice, postavljali su svoje tijelo u prostor kao osjetljiv instrument, osluškivali i poticali prirodne pokrete u sebi, kroz cijelo tijelo, sve dok se prisilni naučeni pokreti nisu potisnuli, a unutarnji pokret nije zauzeo sve segmente tijela.
Ova tehnika bila je interesantna upravo zbog činjenice kako se može koristiti za poticanje kreativnosti u pokretu ali i drugim područjima izvedbi, te bila pogodna za grupe izvođača koji su tražili novo iskustvo u stvaranju materijala za produkciju kao i za početnike.